Prošlu nedjelju smo se zaputili na Malu sirenu u Scenu Ribnjak, u izvedbi kazališta Poco Loco. Na žalost, karte su za predstavu u 10:30 razgrabljene, a tako je bilo i u nedjelju kad smo išli na Zlatokosu. Srećom, ovaj smo put bili pametniji pa smo ih kupili preko interneta, po cijeni od tek 15 kn.

Poco Loco radi pričaonice, u kojima koriste malo popratne glazbe, grafoskop i par rekvizita. Na sceni ih je četvero; troje priča, jedna osoba svira. Peti član grupe mijenja slika na grafoskopu koje su integralni dio priče. Svi su obučeni isto. Inače obožavam filmove koji su snimljeni s malim ili nikakvim budžetom, a koji su imali velik komercijalni uspjeh pa me i ovo oduševilo. Volim kad se s malo toga napravi puno. A upravo to radi Poco Loco; mislim, kad ste zadnji put vidjeli grafoskop? I to u ovako zanimljivoj primjeni.

Pametna poruka na kraju

Dvorana je mala, ali djeca sjede na podu ispred glumaca koji s njima dosta komuniciraju. Pitaju ih, traže odgovore i uče novim stvarima. Ono što me začudilo je i tišina (što je znak zanimljive predstave) – gotovo svih 35 minuta djeca su pažljivo slušala i komentirala samo kad ih se nešto pitalo. Na Tri praščića u Kazalištu lutaka je bio kaos, a sad mislim da znam razlog – glumci se ne čuju, djeca pričaju.

U tih trideset pet minuta Zlatokose čuli smo i nekoliko pjesmica, a s njome se i završava. U toj posljednjoj djeci pjevaju kako treba biti dobar, pomagati drugima i pružiti šapu. Divan kraj jako dobre predstave. Dok mi je sjedio u krilu, i svih 35 minuta gledao i slušao, pomislio sam kako će sad shvatiti da ima i boljih pripovjedača od tate. Ali, to je život.

Ovo je raspored za naredne pričaonice (koncertno čitanje bajki uz glazbu i ilustracije uživo):

21.10. Crvenkapica
28.10. Vuk i sedam kozlića
4.11. Princeza i žabac
11.11. Trnoružica
18.11. Mačak u čizmama
25.11. Carevo novo ruho

Predstave su u 10:30 i 11:30.