Neću vas dugo zamarati, pa tek u nekoliko redaka da objasnim zašto nam se Palčica nije svidjela i zašto ćemo smanjiti posjete Zagrebačkom kazalištu lutaka.

Kako sam već pisao, za Macu Papučaricu smo karte kupili preko interneta i normalno ušli, a već na Tri Praščića to nije bilo moguće. Morali smo karte kupljene na internetu pokupiti na blagajni. Na Palčici, na blagajni su nam rekli da ne dolazimo po karte tako kasno – dvije minute do početka predstave – već da moramo doći pola sata ranije.

Dakle, drago Kazalište lutaka ideja kupovine karata preko interneta je da ne moramo stajati u redu na blagajni i da taj proces riješimo ranije, brzo i bezbolno. A najmanje je ideja da dođemo pola sata ranije.

Palčica nam se nije svidjela jer je zastarjela. Neke Andersenove bajke sigurno su aktualne i danas, ali Palčica ne spada u tu kategoriju. Naime, priča završava tako da se Palčica nakon dva neuspjela pokušaja udaje, konačno udala za lijepog princa (i to čim ga je upoznala). Znam, ideja priče nije ta i ona je puno više od toga, ali u ovoj interpretaciji, tako smo je doživjeli. I bojim se da su sve ostale vrijednosti koje priča ima, pale u drugi plan. Da kažu samo kako su se ona i princ zaljubili, već bi napravili bolji posao. Jer cilj treba biti ljubav, a ne udaja.

Za razliku od Tri praščića, ton je na Palčici bio dobar. Glumci su bili izvrsni, imaju odličnu energiju i njima svaka pohvala – jako nam se svidjela pjesma na kraju. Osim toga predstava ima jako dobru i impresivnu scenografiju koju je bio pravi gušt gledati.

Slika je ilustrativna i nema veze s ovom konkretnom predstavom.