Neću vas lagati, ne znam. Teško je. Kad je neispavan sve je krivo i ništa ne ide kako treba. Na nogama smo od 6:30. Gledamo se ispod oka, nikakav mito i korupcija ne pomažu utješiti to neutješno dijete koje plače jer – bilo što – pao je komad keksa na pod ili je slonova surla presurlasta. Ni crtići koje izbjegavamo ni obećanja o najboljem parku na svijetu ni keks s preljevom od vječne čokoladne sreće. Kad prođete takav jedan dan, ne osuđujete roditelje koji su klincima uvalili mobitel u ruke (što jako jako jako izbjegavamo) i koji su im dali čokoladu veću i od njih samih (i to izbjegavamo).

U tim trenucima kad je dijete takvo i kad to traje, teško je uopće pomisliti na to da morate imati strpljenje duboko kao Marjanska brazda jer je kaos i borba; niti ne pomišljate na to. A ipak, trebali bi. Svaki put bi trebali imati misao u glavi da morate biti strpljivi i stvari rješavati polako. Jer, ispred vas je jedno malo stvorenje koje iako zvuči kao odrasla osoba kad pita Tataa, a šta radiš?, to nije. On raste i njegove emocije su divlje, ni sam ne zna što ga je snašlo.

Uglavnom uspijevamo. Jer ako sam ja na rubu, Ona će to vidjeti i preuzeti, a ako je ona blizu točke gdje sve puca, ja sam tu. Moramo biti uigran tim. I ne samo to, shvatio sam da pomaže ako svatko od nas ima (tjedno) vrijeme za sebe (npr. odlazak u kino, trčanje i sl.), ali i da je važno naše zajedničko vrijeme. Pod naše ne mislim na to kad je dijete zaspalo pa gledamo neku seriju, nego nas dvoje idemo van – na večeru, u kino, kazalište. Tjedan s takvim aktivnostima uvijek je bolji jer smo mi opušteniji. To naravno nije uvijek moguće. Ali, važno je ne ispustiti to iz vida – i naše vrijeme i strpljenje.